Ljudi potkradaju državu kako bi svoje dijete mogli poslati u školu koja ce ih uciti da ne valja potkradati državu. Ljudi ce glasati za istu partiju zato što misle da bi neka nova bila gora, a u ovome se nekako snalaze. Pošto im se cini da društvo, ta dogovorna zajednica, samo nasrce na tu relativno udobnu autonomnu zonu, logika postojanja i opstajanja zahtijeva da se od društva drže podalje – vlast je uvijek tuda vlast, država ne pripada obicnim ljudima, pa izgleda da su narod i vjera vjecni i stabilni. U cilju zaštite vlastite dobrote, ljudi ce glasati za zlocince.
 
U zadnjih nekoliko sedmica prešao sam oko 1.800 kilometara diljem Bosne, sve po putevima zbog kojih se ovih dana ujutro budim sretan što sam živu glavu izvukao. Glavni razlog mojih putešestvija je to što sam dobio zaduženje da pišem o obrazovanju u Bosni i Hercegovini, o temi nad kojom bi i motorna pila proplakala. Imam, naravno, mnogo utisaka i bilješki koje cu mjesecima sredivati, ali ono cega sam postao još svjesniji jeste moralni i eticki jaz izmedu obicnih ljudi i onih koji su na vlasti.

Pricao sam, tako, s policajcem koji mi je oprostio prekoracenje brzine zato što imam americku vozacku koju bi mi morao oduzeti, a to bi meni zakomplikovalo život. Pricao sam s Kozarcaninom, koji je preživio Keraterm i koji mi je rekao: “Ovdje se uvijek zajedno živjelo.” Pricao sam s uciteljicom koja citavu noc nije mogla spavati jer nije znala kako ce reci jednom svom uceniku da napusti razred jer pocinje vjeronauka. Taj jaz izmedu instinktivne nesebicnosti i dobrote obicnih ljudi i isto tako instinktivne sebicnosti i grabežljivosti vlastodržaca potrese me svaki put kad dodem u BiH.

Ovdje je svijet, barem sudeci po nasumicnim uzorcima, dobar i velikodušan, dok su oni na vlasti korumpirani, beskrupulozni i lišeni bilo kakvog osjecaja odgovornosti prema vecoj društvenoj zajednici. Pa ipak, nekako naši dobri ljudi na svakim izborima biraju isti šljam, biraju iste barabe za koje je teško iskopati mrvu poštovanja. Da su im komšije, nikad u životu ne bi s njima kafu popili, ali ih nekako puste da im vode državu, da im upropaštavaju djecu svojim javašlukom, pohlepom i prevarama. Kako je moguce da tolike kolicine ljudske dobrote i ljudskog zla postoje na istom mjestu u isto vrijeme?

Jedno od objašnjenja je na vlastitoj grbaci provjerena cinjenica da postoje historijski ili društveni uslovi koji aktiviraju ono najgore u ljudima. Tako su prve hefte rata komšije i kumovi jedni drugima rezali vratove, a pjesnicki polusvijet je poceo sebe da zamišlja kako svoj narod kroz genocid vodi u spasenje. Tako je, recimo, Queer Festival aktivirao takvu krvolocnu mržnju da je jasno da dobar dio Sarajeva, a i šire, ništa u ratu nije naucio, pa je neki mladi pobornik militantnog sarajevskog heteroseksualizma na internetu uskliknuo: “Bolje biti fašista nego homic!”

Vrlo je malo ljudi koji su u istom životu samo dobri ili samo zli. Otud je osjecaj društvene zajednice neophodni moralni blok za potencijalno zlo koje se meškolji u skoro svakom pojedincu. Stabilno, demokratsko društvo u kojem se djeca od prvog dana uce kako da budu gradani (a ne nacionalni subjekti), kako da žive u zajednici s drugima ustanovljava te moralne blokove, ustanovljava apriorno, aksiomatsko poštovanje prema drugim pojedincima. Takvo društvo ovdje nikad nije zaživjelo, a nece ni zaživjeti sve dok je temeljni princip ove etnokleptokratije suverenitet naroda a ne pojedinca.

Zato se nacionalne partije u svojim izbornim kampanjama trse da brane i cuvaju prava svojih naroda, a ne pojedinaca. Jebeš pojedince, lako cemo s njima, a i nema ih puno. Samo što ih ima puno. U svakom covjeku i ženi, u svakom pasivnom nacionalnom subjektu obitava eticko bice koje svakodnevno prolazi kroz muke i donosi odluke koje se ticu vlastitog postojanja u ovom svijetu, u ovakvoj zemlji. To eticko bice prethodi i nadilazi nacionalno bice, bolje je od njega, ako ni zbog cega drugog a ono zato što je nacionalno bice šarena ideološka laža koja se ovih dana unutar djece, naprimjer, konstruiše uz pomoc tzv. nacionalne grupe predmeta. Ljudi su bolji od svojih naroda, a kamoli od svojih nacionalnih stranaka.

Zbog toga, cini mi se, ljudi instinktivno brane tu vlastitost od opresivnih, neizbježno nasilnih snaga koje haraju politikom, cak i ako za iste te snage glasaju. A svoju vlastitost brane tako što stvaraju autonomne zone u kojima se okruže ljudima koje vole, stvarima koje su im važne, u kojima uživaju i koje im hrane dušu: familija, posao (ako ga ima), raja, ista kafa i cigareta svakog jutra na istom mjestu, tu i tamo malo cuge, malo meze, malo derneka. A onda nešto što gali i dubine duše: pjesma, knjiga, film, molitva, fudbal. Cak i mnoge javne licnosti, svijet koji je uspješan u svojoj oblasti, operiše na isti nacin: okupi se ekipa, žive i rade zajedno, dernece, vole se, dijele jutarnju kafu, a onda se zajedno bore s nedostatkom para i s tim vezanim neizbježnim ponižavajucim kompromisima, bore se protiv kolega iz iste struke koji im podmecu nogu, pošto nema para i prostora za sve, bore se protiv politickih struktura koje, ni svjesno ni nesvjesno, ne podnose postojanje autonomnih pojedinaca.

Bilo da su u pitanju tzv. obicni gradani ili tzv. javne licnosti, logika je ista: svakodnevno se od naleta agresivne društvene stvarnosti mora braniti ta licna autonomna zona, u krajnjoj instanci neodbranjiva – vlast ti jaše na grbaci cak i kad na vikendici s rajom okreceš nevino janje. Štaviše, janje je slade upravo zato što ti neko jaše na grbaci. Unutar te autonomne zone ljudi su pošteni, dobri, velikodušni, ali kad iz nje istupe, a moraju da bi je odbranili, postaju drugaciji, gori, kako zbog sveopšte eticke zagadenosti, tako i zbog toga što ce sve uciniti da tu zonu odbrane.

Ljudi potkradaju državu kako bi svoje dijete mogli poslati u školu koja ce ih uciti da ne valja potkradati državu. Ljudi ce glasati za istu partiju zato što misle da bi neka nova bila gora, a u ovome se nekako snalaze. Pošto im se cini da društvo, ta dogovorna zajednica, samo nasrce na tu relativno udobnu autonomnu zonu, logika postojanja i opstajanja zahtijeva da se od društva drže podalje – vlast je uvijek tuda vlast, država ne pripada obicnim ljudima, pa izgleda da su narod i vjera vjecni i stabilni. U cilju zaštite vlastite dobrote, ljudi ce glasati za zlocince.

U cilju zaštite vlastitog skucenog etickog prostora, ljudi ce ostatak svijeta prepustiti pljackašima i siledžijama. Ali šta ako bi sve te autonomne zone prihvatile postojanje dogovorne zajednice koja bi upravo štitila te autonomne zone, koja bi garantovala i poštovala suverenitet pojedinca u njenom centru? U tom slucaju bi se živjelo u istinskoj demokraciji, a ne ovom šugavom, kokošarskom dejtonluku.

BUKA/ arhiva