Zvao me jednom u dva iza ponoci Kožo da isprica anegdotu o Unproforcu u Trebinju. Ima on taj obicaj, zovne u gluho doba noci iz kafane da isprica vic ili anegdotu. Anegdota je dosta slicna vicu, samo što nema Muje i Sulje. Nego bude, štajaznam, Unproforac u Trebinju.

Boris Dežulovic, Oslobodenje
 
Elem, kupovao Unproforac na trebinjskoj pijaci sir, pa izvadio iz džepa deset maraka i dao seljanki. A ona uzela cenera, odmjerila pogledom Unproforca, pa novcanicu, podigla je prema suncu pa zuri u nju, gleda je s jedne, pa s druge strane, podozrivo vrti u rukama, prevrce i zagleda, sve dok joj seljanka sa susjedne tezge nije dobacila: "Šta bona gledaš, nece te on zajebati!" "Ne, ne!", stao na to Unproforac mahati rukama, "ne to za jebati, to za sir!"
 
Tako je po prilici Emir Kusturica onomad u Trebinje došao od seljaka kupovati kamen. Podigao Kusta lijepi, cetvrtasti komad kamena, pa zuri u njega, gleda ga s jedne, pa s druge strane, vrti u rukama, prevrce i zagleda, sve dok mu neki seljak nije dobacio: "Šta bona gledaš, nije sir!" "Ne, ne!", stao je na to Kusturica mahati rukama. "Nije to za sir, to je za jebati!"
 
Znamo vec sve o tome, kako Kusturica jebe u zdrav mozak ljude po Srbiji, pa sad prešao u Bosnu i Hercegovinu, ali valja u dvije recenice zabilježiti za historiju, jer nitko sutra nece vjerovati: ugledni svjetski režiser Emir Kusturica tražio je po Hercegovini gotov, isklesani kamen za svoj cudovišni projekt Na Drini Firenze, kršten ni po krivom ni po dužnom Ivi Andricu, pa kad je pokupovao sve ruševne kuce, staje i zidove u Hercegovini, naumio iz trebinjskog akumulacijskog jezera izroniti staru "pod Trebišnjicom cupriju" i ugraditi je u svoju renesansnu varoš kao "na Drini Ponte Vecchio". A onda mu u Trebinju gradu za oko zapeo pravi zlatni rudnik klesanih kamenih blokova – stara austrijska utvrda Petrinja.
 
Svega je ova nesretna zemlja vidjela u posljednjih dvadeset godina – i rat je bio, zaboga – ali bagerom na stotinu trideset godina staru kamenu tvrdavu! Trebala je, eto, zaorati teška gradevinska mehanizacija po povijesnim spomenicima da ispadne u Srpskoj skandal: gradani su izašli na cestu i operacija je zaustavljena, a Neimar Kusturica se povukao poput uvrijedene frajle.
 
"Mnogi Hercegovci, bez obzira na to da li je kamen pod vodom ili u nedodiji, prema kamenim tvorevinama gaje intimna osjecanja! Covjek bi pomislio da tamo mnogi doživljavaju kamen kao majka dijete. Kao krava odojce! Kao dio svoga tijela", cudio se u beogradskim Vecernjim novostima uvrijedeni i neshvaceni umjetnik Kusturica, ironicno se kreveljeci blesavoj, iracionalnoj ljubavi Hercegovaca prema kamenu. "Kada sam pokušao da kameni most potopljen u trebinjskom jezeru premjestim na kopno, digao se protiv mene slobodoumni narod Hercegovine. Rekli su: ne damo mi naš kamen. Ovaj put se izmedu mene i mojih zemljaka isprijecila logika. Jer, taj most cami pod vodom i nema svrhu. Ne damo, kažu slobodoumni ljudi, neka cami, mi ga vidimo svakih sedam godina, sedam dana kada se cisti brana, nama je i to dosta! Iako nezavršenog posla bio sam dirnut kako ljubav zna da bude beskrajna. Ni majka ocvale ljepote nije posesivna prema lijepoj kceri kao ovi ljudi prema mostu pod vodom. Nema veze što most nije privatno vlasništvo!"
 
Sve da je ove rijeci izgovorio kakav bahati vlasnik benzinskih pumpi, što je kamenjem iz austrijske tvrdave ponad Trebinja odlucio sazidati ljupki barokni motel i kameni renesansni car-wash na cesti Doboj–Derventa, ne bi se živ covjek prestajao cuditi zemlji u kojoj, mislio je, nema više cuda za cudenje. Ali nerazumnoj ljubavi covjeka prema kamenu, pa još k tome složenom, cudi se umjetnik sa dvije Zlatne palme, i voda antiglobalizacijske revolucije s Mokre Gore. Ni najbeskrupuloznijem šefu kakve multinacionalne kompanije na pamet ne bi palo ono što je palo na pamet slavnom svjetskom umjetniku. Napraviti od stare tvrdave kockarnicu – možda. Ali srušiti je bagerom, pa od njenog kamena graditi turisticki gradic – to ne bi palo na pamet ni afganistanskim talibanima. Oni bi je barem samo srušili.
 
Godinama vec više ili manje uspješno trudi se veliki umjetnik Emir Kusturica umjetnicki posve delegitimizirati, i cini se da je konacno uspio.
 
Najprije je u Trebinju završio snimanje desetominutnog filma za meksicki omnibus o religijama svijeta, u kojemu sam glumi jedini lik – pravoslavnog monaha što svako jutro natovari na leda ruksak pun kamenja, pa ga nosi na vrh brda, istovari i place. Zapadnjak, jasno, teško razumije tu misticnu kontemplativnost pravoslavlja, a umjetnik, mistik i pravoslavac Kusturica nakon posljednje klape filma bacio je ruksak i nabavio kamion Rabu, narucio bager i na vrhu brda navalio na austrijsku tvrdavu. Svako jutro natovari monah Kusturica punu Rabu kamenja, vozi je u Višegrad i tamo iskipa, pa place kako ljudi ne razumiju tu duhovnost.
 
Nekoliko stotina metara dalje ležala je Kusturici pod nosom divna, mala prica, k tomu još i istinita, dušu dala za kakav omnibus o nerazumljivoj duhovnosti u zlo doba: ima kraj Trebinja jedno akumulacijsko jezero, i pod njim jedna davno potopljena cuprija. Jednoga dana došao iz velikog grada bahati gazda s parama da kupi cupriju pod vodom, ne pita gazda koliko košta da mu je prodaju, pa da je premjesti u svoje velebne dvore na rijeci. Jer šta ce njima, seljacima, most što cami pod vodom. "Ne damo", odgovorili oni njemu, "neka cami, mi ga vidimo svakih sedam godina, sedam dana kada se cisti brana, nama je i to dosta!"
 
Ja ljepše price odavno nisam cuo, i živa je šteta što nema u Republici Srpskoj nekog talentiranog režisera da je snimi.
 
A opet, ima u njoj neke upravo umjetnicke pravde i logike, iste valjda one umjetniku i Hercegovcu Kusturici nerazumljive logike što se "isprijecila" izmedu njega i njegovih zemljaka. Dvadeset godina nakon što je trebinjski paša, kamiondžija Božidar Vucurevic, dao srušiti Dubrovnik i sagraditi na njegovu mjestu onaj svoj slavni "ljepši i stariji Grad", pojavio se u Trebinju kamiondžija Emir Kusturica i odlucio od trebinjske tvrdave iz devetnaestog vijeka sagraditi ljepšu i barem tri stotine godina stariju, iz zrelog dubrovackog cinquecenta. Historija je ponekad baš logicko zlopamtilo, mater joj jebem.
 
Kao u onom vicu o Bobiju, Rudiju i logici, kad je Bobi zamislio u srcu otomanske Bosne ubavi mali toskanski grad sa renesansnim kulama, palacama, crkvama i mostovima.
 
- Ali nema tu logike! – pobunio se Rudi.
 
- Ima logike – odgovorio mu je Bobi – ali nema Italije da ga sagradi!