Slavko Štimac, zvijezda jugoslavenskog filma: Ja ne igram Hrvata, Srbina, Bošnjaka - igram covjeka
Onog momenta kad glumac pocne sebe shvatati važnijim od drugih, tada mu je kraj

Ako se za nekoga može reci da je odrastao na filmu, to je svakako Slavko Štimac. Pred kamere je stao još kao dijete 1972. u filmu Obrada Glušcevica "Vuk samotnjak". Redali su se potom filmovi Branka Bauera "Salaš u malom ritu", "Zimovanje u Jakobsfildu", "Vlak u snijegu" i Štimac je opet potvrdio svoj dar.
Uslijedilo je holivudsko iskustvo kod slavnog Sema Pekinpoa (Peckinpa) u filmu "Cross of Iron", gdje je igrao ruskog djecaka Mihaila.

Uspomene iz Sarajeva

Za razliku od djece koja u vecini slucajeva ne nastave glumacki put, Štimac je do danas zadržao kontinuitet i kvalitet. I slava ga nije izmijenila, ostao je tih i skroman. U svojoj biografiji ima veliki broj filmova, medu kojima prevladavaju antologijski. "Sjecaš li se Dolly Bell", Sarajevo, bivša Juga, Njujork, porodica, samo su neke od tema o kojima smo razgovarali sa Štimcem, koji je rado dao intervju za "Dnevni avaz", iako, priznaje, nikada nije volio medijski se eksponirati.
 
- I danas je tako. Malo mi je sve to naporno. Ali, kada me nazovu iz Sarajeva, e, to je vec druga prica - kaže 52-godišnji Štimac, koji je i sada, baš kao i nekoliko godina ranije, ponovio da je Sarajevo njegov grad i da ima dosta razloga da to kaže.  

Naš telefonski poziv zatekao ga je u Beogradu, gdje živi od 1975. godine. Nakratko se  Štimac sa suprugom preselio i u Njujork, gdje je ostao tek nekoliko godina. I tamo je bio glumac, snimao je filmove, ali, ništa znacajno, "gangster gay", voli reci Štimac.

Hocete li uskoro snimati kakav film? Imate li nešto u planu?

- Sve je na cekanju. Danas je takva situacija, sve je nesigurno, ali mi trpimo. Za mlade glumce je narocito teško, ima ih veoma puno, malo je pozorišta i malo se inace radi. Sve je orijentirano na televiziju, veliko je interesovanje za šoue realnosti, jeftinija je i produkcija nego za neki ozbiljan dramski program.

Biste li Vi ucestvovali u šouu realnosti?

- Izricito ne. Taman posla. Inace ne volim iznositi u javnost svoj privatni život. Privatnost je neka vrsta slobode. Šta znaci danas biti slavan? Staviti nekoga na televiziju svaki dan, postat ce slavan, ljudi ce se okretati za njim. Da li je to mjerilo kvaliteta posla kojim se covjek bavi, to je vec drugo pitanje.

A gledate li ih?

- Ne, ne volim manipulaciju. Imam i previše godina za takve gluposti, ali smatram da su ljudi prisiljeni.

Na Sarajevo Film Festivalu bili ste 2008. s filmom "Buick Riviera". Ove godine niste imali povoda za dolazak?

- Dodem kada imam neki film, sada ga nije bilo, ali to ne znaci da se ubuduce necemo vidati. Možda vec naredne godine. Ne bi bilo loše ni snimiti nešto, ne bi mi bilo prvi put.
Prije smo imali vece i bolje tržište, danas smo podijeljeni nekim granicama, ali i dalje svi govorimo istim jezikom.

Kakvo je Vaše sjecanje na film "Sjecaš li se Dolly Bell"?

- Divan film! To su najljepše uspomene i dan-danas, neponovljivo iskustvo, vrijednosti...
Kad smo radili film, nismo imali neke specijalne ambicije, ali sve se iznenada poklopilo. I danas mi ljudi govore da rado gledaju reprize i da taj film, jednostavno, vole jer ima svoju vrijednost!  

Jugonostalgicar

Tihi ste i skromni.

- Ne znam za drugacije. Ljudi trebaju biti takvi, normalni. Onog momenta kad pocneš sebe shvatati važnijim od drugih, mislim da ti je tu kraj.

I danas Vas rado gledaju na malim ekranima, pozdravljaju na ulici, u bilo kojem gradu, bilo kojoj državi regiona...

- Sretan sam zbog toga. Volim putovati, stalno upotrebljavam taj izraz, po bivšoj Jugi. Sada su to neke nove države, ali svi moji prijatelji su bili i ostali prijatelji, bez obzira u kojem gradu živjeli.  

Jeste li jugonostalgicar? 

-  Ako se to tako zove, vjerovatno jesam.

Rodeni ste u Hrvatskoj, živite u Srbiji, snimali ste širom regiona. Kako doživljavate granice?

- Malo teže zato što, kada dodeš na granicu, porazgovaraš s granicarima, u pocetku mi je to bilo kao naplatna rampa na autoputu, cudno. Ma sve je to formalno, hvala Bogu da je tako.  

Hrvatska ide u EU.  Hoce li uskoro Srbija, BiH...? Je li to rješenje svih naših problema?

- Mislim da ne treba stalno papagajski ponavljati Evropska unija ce ovo, ono... Nece ona ništa da riješi ako sami ljudi ne riješe stvari u svom dvorištu i to je nešto što nam treba biti prioritet. Prvo treba rašcistiti neke stvari, na prvom mjestu korupciju, a svoj posao treba da radi i pravosude. EU upravo traži tu vrstu sredenosti, disciplinu, što je dobro, a ostalo trebamo sami riješiti.

Lijepi primjeri

O ratu se i danas svugdje govori. Snimaju se filmovi s ratnom tematikom. Kakvo je Vaše mišljenje o tome?

- Trebamo raditi na, kako se to popularno kaže, pomirenju, ali samo da dalje ne zavadaju ove narode, da mlade generacije ne rastu s mržnjom, da pocnu prirodno i normalno komunicirati, družiti se, što oni i rade, ali im se stalno sa strane kljuka i ubacuje nekakva propaganda o drugima. Postoje mnogi lijepi primjeri gdje se ljudi normalno druže, razlicitih nacionalnosti... Nema ništa gore od toga nego mladog covjeka zaraziti takvim nekakvim stvarima.

Nikada niste gledali je li Hrvat, Srbin ili Bošnjak uloga koja Vam se nudi. U filmu "Buick Riviera", recimo, igrali ste Hasana...  

- Ja sam igrao covjeka. Samo to. Apsolutno me ne zanima da li se zove Hasan, Jovan, Ivan, Janez... Mene zanima karakter i da li mogu da se približim toj ulozi, poznajem li mantalitet, dijalekt... Znaci, ovo drugo ne da nije važno nego je totalno nevažno. Previše ja imam godina da bih dozvolio takvo što u životu, da me neko zatruje.

Previše ja imam godina da bih dozvolio da me neko zatruje

Na ulici mi dobacuju: "Violeta, kuco stara"

Mnogi citati iz filmova u kojima ste igrali i danas su popularni u raji. Kojih se VI sjecate?

- Stalno se spominje taj: "Svakoga dana u svakom pogledu sve više napredujem" ili, recimo, iz "Specijalnog vaspitanja": "Violeta, kuco stara." To mi stalno dobacuju na ulici ili recimo: "Ko je zapalio žito" iz TV serije "Salaš u malom ritu".

Mnogo se toga sigurno dešavalo i iza kamere na svim tim snimanjima. Jeste li razmišljali o tome da napišete knjigu?

- Ne znam, vidjet cemo. Kad smo vec kod pisanja, bolje se baviti scenarijem.

Istina, mnogi glumci idu u reditelje. Zar i Vi? 

- Nije iskljuceno. Imam dosta iskustva i uvijek me to zanimalo. Ako bi se neke stvari potrefile, zašto ne.

Ko su moji prijatelji

- Nove generacije donose jedan potpuno drugaciji život, a na sredinu u kojoj živite ustvari  gledate prema ljudima s kojima kontaktirate i koji su vam prijatelji. Moji prijatelji nisu javne licnosti i dolaze iz potpuno razlicitih profesija - kaže Štimac.  

Sin postdiplomac u Berlinu

Idete li danas u rodno selo Vujice? 

- Odem. Majka mi je umrla, stariji brat je tamo, srednji živi u Zagrebu, ima trojicu sinova.

I Vi imate sina kojem je 28 godina.

- Da, postdiplomac je u Berlinu. Supruga i ja živimo u Beogradu.  

U Americi ste bili osam godina. Koliko danas cesto odete u Njujork? 

Nisam bio dvije-tri godine. Više volim ici na putovanje automobilom. To mi je najsimpaticnije, dakle, po užoj Evropi. Baš kao i u Beogradu, i u Njujorku imam neke prijatelje s kojima sam u kontaktu, i to je to.

Holivudske zvijezde i mi - sve je to isto

Igrali ste s Edrijenom Brodijem (Adrien Brody), družili se s Džodi Foster (Jodie),  Dejvidom Karadinom (David), igrali ste i u filmu Ralfa Fajnsa (Ralph Fiennes) "Koriolan"
... A ne hvalite se baš...

- To je bilo kad sam bio klinac, osim s Fajsom, s kojim sam nedavno saradivao. To su za mene ljudi iz profesije koji samo rade u mnogo vecim produkcijama. Inace, sve je isto. Nema tu neke razlike. Isto mislimo.

U posljednje vrijeme sve više holivudskih zvijezda snima na našim prostorima.

- Nekada su velike produkcije dolazile i snimale na našim prostorima, narocito je tu bio "Jadran film" iz Zagreba i "Avala film" iz Beograda. Naši prostori su slikoviti, sve je pristupacno i blizu. Ne bih bio iznenaden da sve više ljudi dolazi sa Zapada.

Jeste li gledali film "U zemlji krvi i meda" Andeline Ðoli (Angelina Jolie)? 

- Nisam, ako mi DVD dode pod ruku, zašto ne?

Biografija

Roden 15. oktobra 1960. u Hrvatskoj
Vec u djetinjstvu se proslavio u djecijim jugoslavenskim filmovima "Vuk samotnjak" i "Vlak u snijegu", a poslije i u filmovima "Ko to tamo peva?" te "Sjecaš li se Dolly Bell" i "Underground"
Sedamdesetih se preselio u Beograd, gdje i danas živi sa suprugom 
Osam godina živio u Njujorku